Tvoji osjećaji su tvoj putokaz i tvoj život

Kada pričam o čovjeku uvijek gledam da ga obuhvatim kao cjelinu, kao biće u cijelosti jer jedino tako mogu dočarati sve ono što mu može koristiti u njegovom osobnom rastu i razvoju ili pak u rješavanju problema i poteškoća u kojima se našao.

Usnula djevojka, Foto: pixabySvatko od nas život sagledava i pristupa mu drugačije, jer kada pogledamo već od početka po prirodi smo drugačiji, jedinstveni i onda je teško pričati o nekakvim univerzalnim rješenjima i pristupima prema određenim događajima u životu. Jednostavno, postoji puno toga što nam je zajedničko, ali opet nekako na kraju sve bude drugačije od drugih. Dovoljno drugačije da znaš da je to dio tebe, tvojeg života i trenutnog stanja u kojem se nalaziš bez obzira o čemu se radi.

Unatoč tome što smo toliko drugačiji postoje neke stvari koje nas povezuju, koje nam ukazuju da smo potrebni jedni drugima. Pokazuju nam puno toga i samo je pitanje da li želimo vidjeti ono što nam se pokazuje ili pak želimo i dalje živjeti u vlastitom sljepilu.

Uzeti ću za primjer osjećaje. Ne vidimo ih, ali znamo da su tu.  I upravo ono što ne vidimo golim okom nas sve skupa povezuje. Ne vidimo ljubav, a tražimo je i žudimo za njom. Ne vidimo sreću, ali je tražimo i želimo da budemo sretni. Ne vidimo osjećaje, ali pričamo o njima, tražimo ih, a na kraju kada pogledamo ispada da bježimo od svega onoga što ne vidimo.

Ne želim pričati o ljubavi, ne želim pričati o sreći jer da bi došli do sreće i ljubavi prvo i jedino ispravno je razumjeti vlastite osjećaje. Zvuči čudno? Možda, ali koliko god zvučalo čudno i sreća i ljubav su samo osjećaji. Zašto kažem da je potrebno razumjeti vlastite osjećaje – zato jer koliko god se priča o njima nekako na kraju ispada da sve ostane na priči, a da se najmanje posvećuje pozornost onome što nam zapravo osjećaj sugerira.

Nažalost, kako u svemu tako i po pitanju osjećaja teško pronalazimo balans koji nam je potreban da bi normalno funkcionirali i živjeli. Često odlazimo iz jedne krajnosti u drugu. Ili zanemarimo sebe i vlastite osjećaje ili pak zaboravimo tuđe osjećaje, s tim da uvijek imamo neki pozadinski razlog zašto to činimo.

Možemo se opravdavati, tražiti razloge, ali na kraju nam ostane samo osjećaj koji nam govori sve. Ne, ne govori nam osjećaj na kraju kako stvari stoje, naprotiv, oni nam sugeriraju odmah i bez zadrške, samo često se desi da dajemo prednost mentalnim pretpostavkama i više vjerujemo njima nego da vjerujemo u vlastiti osjećaj. Zašto, to zna svatko pojedinačno.

Premalo vjere je u čovjeku. Sve je nekako nadvijeno nekom sumnjom i vječitim upitnikom iznad glave, ali ako ne možeš vjerovati sebi i svojim osjećajima kome onda možeš vjerovati i u što možeš vjerovati? Kome, ako ne vjeruješ onome što je dio tebe? Koja je svrha i smisao života ako ne vjeruješ u ono što osjećaš?  Kako misliš spoznati ljubav i sreću ako bježiš od vlastitih osjećaja? Kako?

Tek kada ćeš početi vjerovati u sebe, bez da se razdvajaš, tek tada ćeš dobiti priliku da učiniš istinski iskorak prema onome što se zove život. Tek kada ćeš početi vjerovati svojim osjećajima kao što vjeruješ u ono što vidiš očima, u ono što čuješ ušima, vjeruješ onome što dotakneš rukama – tek tada ćeš moći spoznati i živjeti  ljubav i sreću jer ćeš početi vjerovati u ono što osjećaš u sebi, u svojem srcu!

Prestani sumnjati i preispitivati svoje osjećaje jer oni su jedini ispravni pokazatelj svega. Oni su pokazatelj da si živ. Možda se trenutno loše osjećaš, ali gledaj to kao sugestiju svojeg osjećaja da promijeniš nešto. I ne mijenjaj druge, ne traži da se drugi prilagode tebi već mijenjaj sebe i prilagodi se svojim osjećajima jer oni nikada, baš nikada ne lažu. Tvoji osjećaji su tvoj putokaz i tvoj život. Vjeruj im. Vjeruj sebi.

Autor: Zdravko Posavec

Komentari

  1. Mirjana kaže

    Super. Hvalaaaaa

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.