S vremena osvrnem su u vlastitu prošlost i uvijek se iznova sjetim mnogih scena koje su imale snažan utisak na mene, na moje odrastanje, na formiranja mene kao osobe. Sjetim se što sam sve prošao i danas vidim stvari koje tada nisam vidio, jer to su one stvari koje često ne vidimo jer ih smatramo sitnicama, a bitne su i zanemarene od nas samih.

vrijeme
Vrijeme, Foto: Flickr, ewvasquez2001

Puno toga čovjek propusti u životu i nisu bitni razlozi, jer prije ili kasnije svatko će spoznati zašto se nešto desilo. Neke stvari propusti jer smatra da nema dovoljno kapaciteta, neke propusti zbog strahova, neke zbog vlastitih uvjerenja, a na kraju se sve svodi na kajanje, istinu.

Nema potrebe zavaravati sebe, živjeti u lažnom uvjerenju i hraniti lažno samopouzdanje, jer ako stvari koje se tiču nas smatramo sitnicama onda ne postoji na ovom svijetu ništa toliko veliko što bi zadovoljilo vlastitu proždrljivost, nezasitnost i neumjerenost. Ne postoji, jer kako možeš znati što je veliko, ako ne znaš ni što je „malo“? Na temelju čega se mjeri veličina i kako znati da je ona točna? Kako možeš nešto smatrati sitnicom ako znaš da je „i riječ tijelom postala“.

Možda se ključ nalazi u prevelikim i često nerealnim očekivanja, koja iz dana u dan čovjeka pune nezadovoljstvom. Zapravo ne postoji ključ jer vrata života trebaju stalno biti otvorene, nema razloga skrivati se iza njih, i čekati idealan trenutak i nešto „veliko“, jer „sitnice“ prolaze, a s njima prolazi i život. Nema reprize. Imaš trenutak koji postaje istovremeno vječnost i prolaznost, i ako živimo trenutak, zašto ne prihvatimo SITNICE kao sastavni dio života, jer upravo u trenu dešava se sitnica, ona čini život.

Autor: Zdravko Posavec