Ponekad se upitam što se desilo i što se još uvijek dešava s ljudima kao vrstom? Gdje je ljudska vrsta izgubila sebe i svoju svrhu postojanja, gdje se izgubila ona ljepota življenja, sva ona druženja, smijeh, pjesma? Istina, postoji to i danas, ali u znatno manjoj mjeri nego što bi trebalo.

Čovjek je društveno biće, a kakvo je biće ono postalo, govori slika koja nas okružuje. Ne mogu se oteti dojmu da se ljudi zadovoljavaju tek prosječnošću kada se radi o ljudskim odnosima, ali im prosjek nije dovoljan kad se radi o materijalnim stvarima.

Kada su u pitanju neke elementarne nepogode ljudi pokažu svoju dobru stranu, pokažu jedinstvo, spremnost na suradnju i pomaganje, a već u idućem trenutku spremni su na vođenje ratova i prolijevanje nevine krvi. Prevelika podijeljenost i otuđenost vlada među ljudima. Najbolji pokazatelj stvarnog stanja je obitelj koja je nekad bila neslomljiva, koja je pokazivala jedinstvo, podršku, utjehu, zajedništvo, a danas se to svodi na poneki zajednički ručak, eventualno neko druženje u prirodi ili putovanje.

Podijeljenost je ušla preduboko u srž društva, i iz te srži djeluje prema vani do te razine da su se ljudi počeli gledati očima mržnje, međusobne prijetnje, a bez razloga. Nekome će sve ovo zvučati besmisleno, neko će se zgroziti, netko čuditi, no to je stvarnost koja nas okružuje, toksični međuljudski odosi.

Znam, uvijek treba krenuti od sebe! Ali što sa onim ljudima koji su promijenili sebe, koji vide stvarnost upravo na ovakav način na koji je napisano. Zar trebaju stajati sa strane i gledati kako društvo propada? Htjeli to priznati ili ne, ali to društvo je naše bez obzira kakvo ono bilo, i nema nitko pravo stajati sa strane i govoriti “mene se to ne tiče, imam svoj život”. Istina, treba gledati sebe, ali gledati samo sebe, a pred drugima zatvarati oči dovodi do toga da uistinu još treba raditi na sebi da bi se došlo do osviještenosti i one ljubavi na koju se svi tako rado pozivaju.

Autor: Zdravko Posavec