Susret sa zarobljenom dušom – istinito iskustvo

Foto: Flickr, Zadok the Priest

Kako to biva kada si podstanar, nikad ne znaš kada će tvoj stanodavac povisiti cijenu ili te iz nekog svojeg razloga prisiliti da promjeniš lokaciju boravka. S obzirom da sam bio podstanar desilo mi se da vlasnica traži povećanje najma, a to mi nikako nije odgovaralo jer cijena i tehnička opremljenost stana nisu bili u nekom razumnom balansu.

Kupio sam novine i krenuo u potragu. Okrenuo sam brojeve svih mogućih ponuda,  ali nikako naći nešto šta bi mi odgovaralo. Silno sam želio otići jer kad znaš da nisi više poželjan teško je ostati smiren. Odlučio sam krenuti u turističke agencije, vjerujući u dubini sebe da ću nešto naći. No, svugdje manje-više govore da je kroz zimu to teško da probam preko oglasa. Iako sam okrenuo sve brojeve iz oglasa, u meni je tinjala nada, vjerovao sam i nisam htio odustati.

Obišao sam sve agencije osim jedne, te sam se uputio prema njoj. Ušao sam, pozdravio te pitam djelatnicu da li zna za  neki stan za iznajmiti, rekla je da ne zna ništa. Knedla mi je ostala u grlu, a misao u glavi “Bože, zar u cijelom Poreču nema stana  za mene!?” Krenuo sam prema izlazu, taman uhvatim vrata kada čujem glas “ej ima jedna moja prijateljica stan, čekaj dat ću ti broj”.

Čim sam izašao  iz agencije okrenuo sam broj, te dogovorio da dođem vidjeti stan. Kuća je bila uz borovu šumu, miris bora širio se zrakom, osjećao se mir što mi je odgovaralo jer ne volim previše buke. Na kraju se poklopilo da stan iznajmljuje osoba koju poznaje tako da nisam imao problema po pitanju cijene, te istu večer već dovozim svoje stvari.

Uselio sam u novi prostor. Na samom početku sve se odvijalo normalno, no nakon jednog perioda počele su lagane naznake da nešto nije kako treba. Ponekad sam imao osjećaj kao da me nešto ne pušta da se pomaknem sa mjesta, buđenje kroz noć sa neugodnim osjećajem, počele  su pucati žarulje kada sam palio svjetlo. Sve više sam osjećao nelagodu, te nakon odredjenog vremena  pitam susjednog stanara da li se i kod njega nešto dešava, nešto što nije svakodnevno. A on meni kaže, svaki dan mijenjam barem jednu žarulju i dosta loše spavam.

Razgovaram sa vlasnikom u vezi pucanja žarulja i on mi kaže da nema kod njega problema, ali da će pozvati majstora, naravno to je i učinio. Tada stvari postaju još gore. Jedne večeri odlazim u grad na piće i  gasim sve uređaje (imam svjedoka, prijatelja ), na povratku iz grada otključavam vrata, a ono šok, kućno kino upaljeno i svira muzika (podloga filma koji smo netom prije gledali), pogledali smo se, te me on upita -hoo,a što je to?- rekoh, ništa, nemam pojma. Drugu večer se ponovilo  sve to,  te sam mu tada rekao da vjerovatno imamo nepozvanog gosta, a on meni -hahahahahah ti si lud, odgovorio sam mu-shvatit ćeš jednog dana. On je otišao, a meni situacije postaju sve gore!

Negativni događaji počeli su se redati. Provala u stan, razbijem auto te nakon što ga popravim posudim ga jednoj osobi, zove me nakon nekih 10 min da je auto totalno razbijen, ali da nikome ništa nije, itd. Koristim svoj talenat i zamolim Anđele da mi pomognu da putem njih dobim  informaciju što se točno događa. Stupio sam u kontakt sa Anđelima i dobio informaciju da je velik dio tog naselja sagrađen na kostima ljudi koji su ubijeni u davnoj prošlosti,  te da nikad neće biti mira. I kad sam malo bolje pratio vidio sam da susjedi imaju mržnju između sebe, djeluju izgubljeno. Provjerio sam kod jednog povjesničara koji prati povijest grada,  te došao do informacije da su u 16. i 17. stoljeću na dijelu gdje sam tada živio, imali vješala i lomaču, te tamo ubijali ljude, njihova tijela bacali u jedan ponor.  Tad sam znao da u mojem stanu obitava zarobljena duša.

Pomolio sam se za sve izgubljene duše, posebno za onu koja boravi u mojem stanu. Tu noć imao sam sliku svega šta se događalo, nikako ugodna slika ni osjećaj. Ponovno sam se pomolio. Lagano dolazim do faze da moj “gost” dovodi društvo, te da moju dušu žele kod sebe. Noćima sam doživljavao njihove napade i svaki put su me Anđeli probudili da se oduprem. Molio sam ih da me ostave na miru, da im ne želim smetati. Njihova poruka meni -poštuj našu želju i mi ćemo tvoju, otiđi odavde, jer ti je to spas i moli za nas. Ubrzo nakon toga odselio sam u novi stan, molio sam za oslobođenje tih duša da mogu otići na vječni počinak.

Intenzivno sam se molim ujutro i navečer, te petnaestog dana stupam u kontakt sa Anđelima koji mi prenose poruku da je velik dio zarobljenih duša oslobođen. Bio sam sretan što sam to mogao učiniti za njih kojima je potreban mir. Ovime želim skrenuti pozornost svim ljudima koji imaju slična iskustva, da kada im se nešto takvo dogodi, da se ne preplaše, da ono što još manje preporučujem je psovka, jer na taj način samo još više prizivaju njih prema sebi. Pokušajte ostati smireni, zapaliti svijeću, zamolite Anđele i pomolite se iz srca, ako vam se u blizini nalazi sveta vodica, poprskajte prostor, te ćete uskoro osjetiti smirenje situacije i vas samih.

Autor: Z. Posavec

Komentari

  1. ana bell kaže

    sličnih problema sam imala i ja…kako sam ostala trudna sa suprugom sam preselila u veći stan iz garsonjere gdje smo do tad bili…i tako je počelo-ne na naglo,na pretjerano,ali iz dana u dan sve više i sve gori problemi od odnosa između nas,od neodgovornosti gazda prema svemu,pa tako i stanarima,nisam bila svjesna što se dešava,ali karakterne promjene kod mog supruga,pa i mene same su me totalno zbonjivale i deprimirale,i naravno dovodile neš brak u preko nekoliko navrata u stanje pred totalni raspad sistema…u samu kuću sam prvi put “posumnjala” nakon jednog odlaska u grad,kupovina,kava,malo druženja -ugl. nakon dužeg vramena jedan savršen (ili-savršeno normalan)dan,vraćamo se kući,i…jedno 200-tinjak metara od kuće, moje super raspoloženje drastično jenjava…parkiramo se pred kućom-pritisak …naznam objasnit-jednostavno-pritisak (kao na duši)…i penjemo su uz stepenice do stana,a moja nervoza svekom stepenicom drastično raste,da bi dok smo došli u taj “naš” stan,nakon savršeno provedenog prvog dijela dana vani,povratkom postala ona ista histerična “baba” koja grize sve oko sebe u kakvu sam se pretvorila tokom četverogodišnjeg boravka u toj kući…ni dan danas neznam o čemu se točno radilo,samo sam nakon tog slučaja promatrajuć oko sebe došla do zaključaka da u toj kući nitko sreće nema…ugavnom nakon preseljenja u drugi stan,naš itekako poljuljan brak kroz boravak u toj kući se hvala Bogu kudikamo popravio i stabilizirao,namogu reći da sam ona stara,ali sam na itekako dobrom putu-4godine su ipak ostavile traga,a sami oporavak makar još zasad djelomični meni potvrđuje ovu tezu da je problem bio u kući…jer da je problem bio bilo gdje drugdje,iz te kuće bi otišao sa nama i nastavio razarati naš brak.

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.