Prva i osnovna stvar koja definira današnje društvo je vizualni identitet. Vizualna percepcija je oružje broj jedan u osvajanju tržišta pa tako i naših života. Pretvorili smo se u mašine koje u djeliću sekunde određenu stvar ili osobu kategoriziramo s lijepo – ružno, dobro – loše, korisno – nepotrebno. Nehumano je koliko je imperativ ljepote uzeo maha. Ne govorim tu samo o fotošopiranim fotografijama žena i poplavi selfie zvijezda, već o nepotrebnom uljepšavanju apsolutno svega oko nas. Stavljaju nam ružičaste naočale, a kad ih skinemo – najradije bi zaplakali.

Velik broj ljudi misli da je nešto materijalno dobro, a tu dolazi do izražaja problem koji se zove površnost. Nešto što je lijepo, glamurozno, wow i nedostižno postalo je imperativ koji se treba slijediti. Sve je nekako nakićeno tim materijalnim vrijednostima. Na primjer, bitno je kako si obučen, s kime se družiš, koliko taj ima, ide li se dva put tjedno na večeru, koliko je aktivnosti na društvenim mrežama. Ljudi su prema tome počeli ocjenjivati bogatstvo svojega života. Kad težimo ka nečemu što nismo, radimo pomutnju u sebi, u vlastitom životu i stvari se odvijaju na način koji nam najmanje odgovara.

Nije li to gotovo ovisnost, kao droga? Opijat površnosti zavladao je našim životima. Doziramo se opijatom koji nam stvara halucinogenu sliku, sliku lažnog svijeta, percepcije koja nas odvodi u smjeru iluzornosti – odnosno u smjeru propasti. Danas ljudi nisu kreativni, očekuju da im je sve servirano, da netko drugi napravi za njih, nema strpljenja, sve mora biti odmah i savršeno posloženo. Površnost je nešto što ljudi prihvaćaju kao svoj dio života, a zapravo ne znaju što im to donosi, ne znaju koje gubitke mogu dobiti od svega toga. Živimo od danas na sutra, previše stvari radimo na brzinu, bez razmišljanja i bez srca, a najviše zabrinjava to što se površnost očituje u međuljudskim odnosima, počevši od odnosa prema sebi.

Površnost negira vlastitu odgovornost za bilo što, ne rješava probleme i skriva ih pod tepih, stavlja vas sa strane, ne težite ka onome što možete biti. Tada je najlakše odati se porocima i uči u raskalašeni način života. Bez obzira je li u pitanju droga ili bilo koji drugi oblik ovisnosti, alkoholizam, seksualna ovisnost, ovisnost o hrani, o mobitelima čak – mi bježimo od sebe. Površnost života je neodgovornost prema sebi. Možemo nabrojiti na stotine primjera tog površnog života s kojim bježimo od sebe.

Površnost je mana, teret koji opterećuje mnoge duše i sam um, a u konačnici i fizičku razinu našeg postojanja. Zašto? Jer kad mi težimo ka toj dopadnosti koja se rađa iz te površnosti, žudnje za nečime, za onime što smo si stvorili u glavi da nam je potrebno, suočavamo se sa strahovitim opterećenjem koje je prije svega opterećuje cijelo naše biće. Kako mentalna razina postaje pohlepna, počinje činiti sve samo da bi se to ostvarilo. Tu dolazi do zarobljavanja duše. Upitno je koliko se duhovna razina razvija, a u konačnici sva ta negativna energija koja se oslobađa iz tog forsiranja života jednostavno lomi naše fizičko biće. Dolazi do posljedica koje najmanje želimo, a najviše se s njima suočavamo – naše biće, naše tijelo obolijeva.

Život nije površnost. Život je temeljit. Njegovi temelji satkani su duboko u duhovnosti. Naravno da trebamo koristiti mentalnu razinu da bismo funkcionirali, da bismo mogli sami sebi uputiti zdravu kritiku, da bismo mogli sve trezveno sagledati. Ali u konačnici, zdrav način života i funkcioniranja dolazi iz temelja duhovnosti. I kad pustimo taj dio nas da nas vodi, onda definitivno nismo površni, nismo naivni, onda smo temeljiti, odriješiti, onda smo pravedni i idemo putem istine.

Naša osobna odgovornost je naš život. Ako se mi prema njemu odnosimo odgovorno, s poštovanjem, onda će to svakako biti nagrađeno. Ako se prema životu odnosimo površno, tu nema poštovanja, ničega pozitivnog, onda će posljedice biti površne, nekontrolirane i bit će teške. Kad ćemo preuzeti odgovornost za sebe, prema sebi, prema djelima koja činimo – tad će se velik dio površnih stavova promijeniti i život će početi dobivati jednu sasvim novu dimenziju, novi način funkcioniranja s kvalitetnijim posljedicama.

Površno sagledavanje je da mi brinemo o tome što će drugi reći ako odlučite biti ne-površni i odbacite ljude i stvari s kojima ste bili zavedeni, a nisu vam činile dobro. Ako ostanemo sami u procesu odvikavanja od površnosti života, to samo govori da smo donijeli dobru odluku. Napustili ste površne ljude koji ne mogu razlučiti stvarnost od iluzije. To nije gubitak, već idealna prilika da sve vrijeme koje imamo uložimo u sebe, da radimo na sebi, da površnost zamijenimo s detaljnim radom, s odlučnošću, da iz tog segmenta djelujemo prema sebi i prema vlastitom životu i, u konačnici, da uživamo u svemu tome što radimo.

Kad ćemo sebe kao pojedinca ispraviti, ispravit ćemo jedan dio društva. Mi smo društvo i svojim primjerom možemo ukazivati drugima da i oni to mogu. Površno je razmišljati da pojedinac ne može utjecati na društvo. To znači da ljudi ne vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, u svoje ciljeve, ne vjeruju u apsolutno ništa. Više vjeruju u negativno nego u pozitivno, a to je površnost. Sve dok je takvog načina razmišljanja, pojedinac i društvo imat će problem s površnošću koja će sve više uzimati maha. Svi smo mi cjelina, svi smo mi društvo i, ma koliko god to negirali, mi smo ovisni jedni o drugima.

Ima li nam spasa? Ima! Kao roditelj mogu vam reći da su djeca najmanje površna jer površnost dobivamo s odrastanjem, s krivim uvjerenjima i stavovima. Bez obzira na to što društvo u kojem odrastaju naša djeca može narušiti sve ono dobro čemu im učimo, mi kao roditelji trebamo preuzeti odgovornost za nastavak naše vrste. Djeca nas najviše ujedinjuju, ona su bića koja nas pokreću! Postoje raznorazne akcije gdje su oni bili glavni. Danas se, recimo, bore protiv klimatskih promjena. Oni su inicijatori jer su iskreni, neiskvareni, korektni i kažu kako stvari stoje. Mogu nam biti primjer! U mnogim situacijama trebali bismo se ugledati na njih, spustiti glavu, prihvatiti iluziju u kojoj smo do tada živjeli i krenuti u smjeru ispravljanja vlastitih pogrešaka i zabluda. Djeca su najiskreniji pokazatelj nas kao društva i naša posljedica s kojom ćemo se suočiti u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti.

Video osvrt možete pogledati OVDJE

Autor: Zdravko Posavec