Poniznost – podcijenjena vrlina koja nas čini boljima

Imam potrebu poniznosti posvetiti mnogo rečenica jer primjećujem da današnje društvo tu osobinu smatra negativnom, no ona je od pamtivijeka jedan od stupova dobrote, morala i poštovanja. Ne bih mogao biti to što jesam da nisam ponizan i ne bih vam mogao pomagati da nisam ponizan. Ukratko, svoj život ispunjen mirom i srećom ne bih mogao ni zamisliti bez poniznosti koju, nažalost, mnogi shvaćaju kao slabost.

Djevojka u polju, Foto: Pixaby.com, ThuyHaBitch

Čuo sam svašta: da su ponizne osobe jadne, povučene, suviše skromne, bez samopouzdanja, da ih treba žaliti jer pužu pred drugima i ne suprotstavljaju se, da se ne usude izboriti za sebe, već podviju rep. Odakle takva definicija? Pa vjerojatno od osoba koja su čista suprotnost. Ta definicija je rođena u bahatom i arogantnom umu koji dominira današnjim društvom, onoj snazi koja, nažalost, drži glavnu riječ. Naučimo li život čitati između redaka, shvatit ćemo što je manipulacija umom, a što je snaga duha.

Bilo bi lakše objasniti što poniznost nije, nego što je. Uzmimo jedan svakodnevni primjer s kojim ću vam pojasniti kako se ponašamo prema ljudima koje poznajemo ili ne poznajemo, ili prema događajima u koje nismo sasvim upućeni. Mi svakodnevno dobivamo na stotine informacija putem komunikacije s ljudima s kojima smo u doticaju, putem medija, društvenih mreža. Većinu tih informacija selektiramo na način da iz vlastitog stava, razmišljanja i sagledavanja života dio tih informacija odbacujemo jer ih smatramo nevažnima i manje vrijednima. Tu dolazi do uskraćenosti, ograničenosti samog sebe zbog navedenog osobnog stava. Ako prema informaciji koju smo dobili ne pristupamo iz različitih kutova, da je sagledamo, da razmislimo na koji način nam može koristiti u životu – to nije poniznost. Štoviše, imamo tu crtu lake osude i predrasude. Znači, do izražaja dolazi neinformiranost i egotrip u smislu želje da si konstantno u pravu i onaj na vrhu koji će odlučivati što jest, a što nije ispravno.

Kako možemo blatiti po nekome samo na temelju činjenica koje je netko rekao, bez osobnog iskustva s tom osobom? Kako možemo procjenjivati bez ikakve stručnosti i uvida u sve činjenice je li neki događaj, odluka ili slično dobra ili nije? Odakle nam, na koncu, pravo da konstantno sudimo o nečemu bez da prvo sudimo o sebi? Tu se nadovezuju i lažne informacije koje nam zamagljuju prosudbu, posebno one koje nalazimo na Internetu. Trebamo ih uzimati s dozom rezerve zbog nas samih jer nastaje problem koji možda nije odmah izražen, ali se kasnije može pokazati da mi nismo definirani kao osoba, tko smo i što smo, možemo biti lako povodljivi, što je danas mana sveukupnog društva. Sve ono što zvuči lako je mamac za kojeg se ljudi hvataju, kojeg progutaju i puste da ih vode u nepoznatom, ne uvijek dobrom smjeru.

Ne razmišljamo o posljedicama svojih izjava i djela, ne zanima nas kakav odjek mogu izazvati, ne vodimo računa o negativnoj energiji koju širimo. Ne dozvoljavamo drugima da iznesu svoje razmišljanje, viđenje stvari. Bitno nam je da potkrepljujemo ne ono što znamo, nego što mislimo da znamo. Ono što mi mislimo da je ispravno u životu, to nas vuče kroz život i na temelju toga dobivamo posljedice koje, ako nisu nešto što nas zadovoljava, ukazuju na to da bismo trebali preispitati sebe i svoj stav. Da, trebamo se preispitati, shvatiti koliko je poniznosti u nama ili smo, jednostavno, bahati i arogantni. Ako su posljedice koje nam se ne sviđaju rezultat reakcija drugih ljudi, trebali bismo se zapitati: Jesmo li mi njih izazvali na neki način da je ishod postao negativan?

Znatiželja nije uvijek dobrodošla. Previše nas zanimaju tuđi životi, volimo se u njih miješati, a to zna biti povezano sa zavisti. Ponizna osoba bavi se sobom, svojim bližnjima i svojim dužnostima, a ne drugima. Ne gazi ničije dostojanstvo i suzdržava se od iskazivanja bijesa. Ljudi griješe. To je ljudski, a ljudski je i praštati. Poniznost nas uči tome da trebamo prijeći preko tuđih grešaka, ali isto tako prihvatiti da smo i mi grješni, da drugi imaju pravo ukazati nam na to, ali da im to nećemo zamjerati, iako neko vrijeme osjećamo ljutnju.

Sagledajmo prvo sebe! Poniznost je jedna vrlo osjetljiva točka, test na kojem mnogi od nas padaju. Čak i kad smo uvjereni da smo ponizni, upravo u tom trenutku pokazujemo da smo zapravo bahati jer sami sebe uvjeravamo da smo ponizni i da činimo ispravno. Ono što nas definira kao poniznu osobu su naša djela, a ne naše misli i ono što mi pričamo. Ako smo ponizni, onda si možemo priznati da smo pogriješili, što je ljudski i sasvim OK. Oprostit ćemo sebi kao što ćemo i drugima. Na poniznosti se radi svakoga dana. I onda kada mislimo da smo napravili nešto, tek onda trebamo zapeti iz petnih žila, spustiti se na koljena, sklopiti ruke i zamoliti za sebe, da dobijemo dodatnu snagu kako bi premašili to samoljublje koje se javilo.

Želimo li biti ponizni, trebali bismo govoriti što manje o sebi, odnosno smanjenim intenzitetom isticati svoje vrline i postignuća. Nije li pravednije i vjerodostojnije da to drugi prepoznaju u nama bez našeg osobnog „reklamiranja“? Poniznost je suprotna od potrebe za imanjem nadmoći nad nekime, od potrebe za natjecanjem s drugima u materijalnim vrijednostima. Ponizna osoba zna da je najveće bogatstvo čistoća naše duše i da su vrline koje gajimo u nama. Ona je skromna, ima koliko joj je potrebno, a višak dijeli s dragim ljudima i potrebitima, čak i s nepoznatima. Da bismo smo znali što je poniznost, trebamo oboriti naš ego. Nažalost, mnogi to učine tek kada ih život uzme u žrvanj i natjera ih na promjenu, ali neki niti tada ne shvate poantu, već i dalje vide neku urotu protiv njih samih, protiv njihovog života.

Poniznost je istina i ima svoju krajnost. S njome treba biti umjeren kako nas ne bi dovela do pada, da ne zaboravimo na sebe i da se ne stavljamo u položaj žrtve. Zato nam zdrav ponos može pomoći u održavanju ravnoteže, a isti taj ponos će nas činiti zadovoljnima sa svim onim djelima koja činimo sebi i drugima te s onime što jesmo. Neće nam dopustiti da pregazimo svoje principe s kojima se suprotstavljamo nepravdi, oholosti, aroganciji i egocentričnosti.

Molimo li se dragom Bogu i prihvaćamo li izazove i smjer koji nam pokazuje na životnom putu, neće nam biti teško biti poniznima. Ponizna osoba zna da pred Bogom ne može sakriti svoje mane i slabosti. Čini dobro sebi i drugima te je nesebična jer zna da na taj način privlači dobro u svoj život. Ponekad ide i težim putem kako bi drugima priskrbila nešto dobro. Ona osjeća bol svijeta i čini djela od većeg značaja za društvo, bez očekivanja dobiti za svoja djela. Cilj joj je da joj je srce na miru.

Zapamtite, poniznost je ono što dajemo! Primamo koliko i dajemo. Privlačimo ono što odašiljemo. Život oko nas je zrcalna slika nas samih.  Ako mi drugima dajemo sebe tako da im pametujemo, trebamo se zapitati jesmo li ponizni. Ako sebe dajemo drugima kako bi nam se drugi divili, također se trebamo isto zapitati. Ako sebe smatramo bitnijima od drugih, gledamo s visoka, ako nismo spremni bespomoćnom pružiti ruku, uplakanome utjehu, mi nismo ponizni. Ako nismo spremni na sveukupno društvo gledati kao na okolinu u kojoj živimo i težiti ka tome da ta okolina bude čim zdravija, ispravnija i istinitija, onda mi definitivno nismo ponizna osoba i trebamo napraviti totalni zaokret u našem sagledavanju da bismo mogli dotaknuti to malo poniznosti, to na što mnogi gledaju kao manu, a ne vrlinu.

Autor: Zdravko Posavec

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.