Kada se malo sagleda funkcioniranje ljudi lako se dođe do zaključka da nekako uvijek sve poslagujemo onako kako nama najviše odgovara. Volimo unaprijed znati što će se i kako odvijati, volimo planirati i stvarati “filmove” kako će se nešto odvijati i tih “filmova” držimo se kao da su gotova stvar.

Ne živimo spontano i opušteno, nego smo u grču i strahu. Stalno se osvrćemo iza sebe da nas nešto ne sustigne i bježimo u budućnost, a za to nema potrebe. Planiranje i očekivanje gotovo su sastavni dio svakodnevice, a ono što je tužno je to da većina nas ne zna što zapravo donosi planiranje i očekivanje.

Planiranje i očekivanje najveći su izvor nezadovoljstva, jer htjeli mi to priznati ili ne, većina naših planiranja i očekivanja donosi razočaranje i učini nas nezadovoljnima. Svako novo razočaranje je nova količina nezadovoljstva koja se gomila u našem energetskom polju, te nakon određenog vremena javlja se frustracija.

Kada se javi nezadovoljstvo trebamo znati da je neminovna i pojava frustracija, jer one dolaze zajedno. Frustracija je pokazatelj da ne znamo živjeti, da ne živimo spontano i da se ne znamo prilagoditi, te da živimo na silu.

Kada se ona pojavi prvo postanemo frustrirani svime što nas okružuje, dok na kraju postanemo frustrirani sami sobom. Frustracija je puna ogorčenja, zavisti i ljubomore. Upitajmo se da li nam je ista potrebna u životu? Nije li život dovoljno težak i bez zavisti, ljubomore i gorčine?!  Naravno da je težak i najmanje što nam potrebno je nezadovoljstvo, frustracija i sve ostalo što one donose.

Možemo živjeti bez njih, samo je potrebno živjeti spontano, bez prevelikih planiranja i očekivanja. Trebamo se opustiti i živjeti dan za dan, biti prilagodljiv i nadasve biti ono što jesmo. Nema potrebe truditi se biti nešto što nismo, jer nabolje funkcioniramo onda kada smo svoji.

Autor: Z. Posavec