Ovo su svjedočanstva stvarnih ljudi koji su doživjeli tretmane iscjeljivanja, bili oni na daljinu ili osobno. Kako su ih doživjeli, što im se dešavalo, sa kojim tegobama su se borili prije iscjeljenja i kako se osjećaju nakon odrađenih tretmana pročitajte u nastavku.

Opuštanje, Foto: Flickr, Fearghal O’Nuallain

Moram ovo, moram ono…tek sam nedavno uz razgovor sa Zdravkom shvatila koliko često koristim tu riječ u svom govoru. Čak je više izgovaram u sebi, dajem si naredbe, nego što pred drugima izgovaram. Strašno! Moram se resetirati, moram prestati s time! Evo, opet sam to učinila! Otkud toliko moranja? Jesam li uopće ikada drugačije razmišljala?

Pisanje mi je profesionalna deformacija, ali i vrsta terapije koju koristim da si složim mislim, izbacim iz sebe neke ljepote ili smeće. Ovo tipkanje je za sve nas zarobljenike moranja. Jer mi treba pomoć, jer i vama treba pomoć.

Kako sam samo uspjela sebe i svoj život pretvoriti u projekt, u dnevni, tjedni, mjesečni i godišnji poslovni plan? Čini mi se da sam oduvijek takav osobni projektni menadžer, od osnovne škole. Vjerojatno jer sam odrasla u nesretnoj obitelji pa sam zadovoljstvo i uspjeh pronalazila izvan doma, u drugom svijetu koji je bio moj, tamo gdje sam mogla doći do izražaja, dobiti pohvalu i drugačiju vrstu ljubavi. Više su mi značili prijatelji i kolege nego oni moji.

U nekim segmentima života taj tip discipline i motiviranosti mi je itekako poslužio. Za posao dušu dalo, puno sam postigla. No s druge strane oduzela sam si spontanost, pravo na greške, pravo na pokazivanje slabosti. Pretvorila sam se u mašinu za razmišljanje i razne životne kalkulacije. To me dovelo i do strahova, sumnji i, ma koliko god mi je to bilo teško priznati, moranje je prouzročilo da manje volim sebe. Godinama sam živjela u uvjerenju da se volim, ali sam samu sebe prevarila. Voljela sam onu sebe koja je ispunjavala planove koje sam si sama zacrtala ili su mi drugi zadali. Bila sam si ok kao odlikašica, nikako drugačije. Mnogi misle da sam cool, vesela, bezbrižna, jaka…ali imam faza kada sam sve suprotno od navedenog.

Moranje je, ustvari, pristanak na trpljenje, konstantno razmišljanje, procjenjivanje i očekivanje. Sada shvaćam da to nije dobro. Zato što sam si morala izgraditi karijeru, godinama sam trpjela nevjerojatan radni tempo, prekovremene sate i ne baš bajne kolege na poslu. Iako sam u poslu postizala izvrsnost, nakon nekoliko godina došlo bi do zasićenja ili nekakvih promjena na radnom mjestu koje nisu imale veze sa mnom. I to bi me izjedalo, pridavala sam tome preveliku pažnju, posao mi je bio sve. Birala sam trpljenje u kombinaciji sa sigurnošću, priznanjem, statusom i dobrom plaćom umjesto slobodu, neizvjesnost, spontanost, ležernost života. Mogla sam drugačije odabrati, ali željela sam morati umjesto da sam željela biti samo malo opuštenija i svoja. Dva puta sam završila na lijekovima protiv depresije i anksioznosti. Sljedeći put sam se toliko fizički razboljela da sam umalo završila u bolnici.

Kada sam prestala kukati koliko mi je loše i krenula u promjenu tog statusa quo, pao mi je ogroman teret s leđa, ali sam se i, kako se kaže, usrala. Počeo je put prema slobodi isprepleten srećom, dragim ljudima u mom životu, pažnjom prema sebi, ali i tugom, preispitivanjima i zbunjenošću. Shvatila sam da mnogo puta nisam poslušala svoj instinkt koji mi je govorio „Bježi, nije ovo za tebe!“. Shvatila sam da se mijenjam i da se u skladu s time trebaju promijeniti i moji ciljevi i moj način razmišljanja i da moram…ah, da…moram udahnuti i izdahnuti, malo po malo, koračati u novim cipelama.

Ne trebam niti spominjati kako sam se osjećala kada do sebi zadanog roka nisam pronašla novi posao. Čak sam doživjela da su mi rekli da sam prekvalificirana za jedno radno mjesto na kojem bi si napokon malo odmorila mozak i dušu. Ubilo me u pojam to da sam s 40 godina u guzici prekvalificirana za neki posao, a još se nisam realizirala kao nečija ljubavna partnerica i majka. Izjela me samoća i praznina jer si ništa životno vrijednoga nisam izgradila. Kako ste mogli primijetiti, do sada nisam ni spomenula svoj privatan život, nekog partnera i slično. To mi nije išlo od ruke, ti projekti nisu uspjeli, iako sam imala svakoga kojega sam poželjela. Plan je bio uspješan, ali naplata u ljubavnoj valuti bila je slaba ili gotovo nikakva. Nekoliko puta sam proglasila osobni ljubavni bankrot, a u meni ljubavi toliko da mogu „nahraniti“ sve samce u ovoj državi.

Kako sam sada? Što se ljubavne situacije tiče, recimo da sam odigrala neku srećku i čekam nagradno izvlačenje. Do onda ni ne mislim na to. Uz Zdravkovu pomoć, polako se dižem iz pepela, ali polako. Učim morati pretvarati u željeti, htjeti i voljeti. Učim ponovo voljeti sebe, hvaliti se i onih dana kada nisam napravila ništa, već samo živjela i bila dobra prema drugima i sebi. Učim živjeti iz minute u minutu, bez razmišljanja o prošlosti i budućnosti, a to je nekako najteže. Drži me jedna stvar koja je uvijek bila u meni, a to je uživanje u malim stvarima…ono kad te prođu trnci od neke ljepote, glazbe, dobre vijesti, od sreće drugih ljudi, od osmijeha i znaka ljubavi koji dajemo i primamo na razne načine.

Autor: I.S.