Kad duša zavrišti

Danas hodam po gradu, gledam prolaznike i sve što vidim je skupina zombija koji su toliko otupjeli na stvarni život da sam se zapitao šta se desilo, zbog čega, gdje je nestala ta strast prema životu? Kad se ujutro probudiš i kažeš „Dobio sam novi dan, idem ga provesti najbolje što mogu“, ili se probudiš i kažeš  „Opet moram ovo, moram ono“, opet unutarnje nezadovoljstvo zbog nečega što moraš obaviti odmah ujutro.

Mnoštvo ljudi, Foto: pixaby.com

Teško je očekivati da ćeš se dobro osjećati taj dan, ako ulaziš u dan bez osmjeha, mrzovoljno, bez tople riječi, otvorenog srca. Svako se jutro možemo nasmiješiti i poželjeti nekome dobro jutro, pozdraviti, mahnuti. Te su stvari prije postojale, ljudi su bili sretni. Danas je trend nabiti slušalice u uši, spustiti glavu i hodati, da te drugi ne vide i da ti druge ne vidiš, skrivanje života, igre skrivača, bježanje od stvarnosti, pokušaj življenja nečeg virtualnog, nečega što zapravo ne postoji, ali samo pokušaj, pokušaji kopiranja okoline, onih ljudi za koje smatramo da želimo takvi biti.

Postavlja se pitanje zašto želiš biti netko tko nisi, zašto ne želiš biti ono što jesi? Ne pristupati životu ne temelju pretpostavki „ovo bi trebalo biti ili ja to mislim, ja to znam“. Ne možeš tvrditi sa sigurnošću. Ta jedna konstantna čežnja prema tome ljudima ubija onu volje, onu strast, onaj motivirajući trenutak koji te pokreće da razneseš sve oko sebe. Zašto? Zato jer ti duša vrišti da budeš ti, da ti nestane ona tupa bol u prsima koja ti ne da da dišeš, koja te svaki dan kvoca po umu „oslobodi me, daj mi mira, daj mi da budem kreativan, daj mi da budem ovakav ili onakav“.

Ljudi nisu svjesni svojeg potencijala, svojih mogućnosti, zato što su si u fokus stavili da ih drugi uče kako trebaju živjeti, da ih drugi uče što je sreća, što je ljubav, vjeruju svima, sve što čuju vjeruju, ali ne vjeruju sebi, svojim osjećajima, u svoje osjećaje sumnjaju, preispituju, konstantna sumnja, strah, bježanje, skrivanje! Od koga? Od sebe? Od svoje vlastite duše? I svaki put kad se pitaš zašto boli? Zato što si kukavica! Zato što se skrivaš, ne živiš život, zanovijetaš, negoduješ. A za šta? Samo zato što nisi svjestan da želiš ne da ti budeš sretan, nego želiš da se drugi prilagode tebi, tvojim svjetonazorima, tvojim prohtjevima i potrebama, da bi ti bio sretan. To je zabluda, to se danas vidi, to se danas čuje, i što je najžalosnije to se danas živi. Živi se u trendu.

Autor: Zdravko Posavec

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.