Idilični odnosi – stvarnost ili san?

Život je kretanje, kroz naše svakodnevne kretnje i radnje formira se naša svakodnevnica. Ono jučer koje je iza nas je posljedica našeg kretanja. Bez kretanja nema života. U tom kretanju neizbježno je ne susresti i upoznati ljude koji se kreću u istom smjeru, sa istom željom i istim ciljem, i često se desi da sa pojedinim ljudima koje smo sreli na tom putu “kliknemo” na prvu.

idiličan odnos

Idiličan odnos, Foto: Flick, Carlos ZGZ

Zanimljivo je da takve ljude bez problema puštamo u svoj život. Vjerujemo im bespoštedno jer na istom smo putu, zar ne? Uopće ne razmišljamo o povjerenju, jer u takvim odnosima ono se nameće pod logično. Ne razmišljamo uopće jer imamo osjećaj da nam je ta osoba odnekud poznata, kao da smo je već negdje davno prije sreli.

Doživjeli ste takav odnos, zar ne? I kada se sagleda taj odnos vidi se da je gotovo idiličan, bez skrivenih namjera i interesa, jednostavno, sve se dešava kao u bajci. I zapitamo se da li je to moguće, da li je to stvarnost ili san?! Ali jedino što možemo reći, pa da, stvarno je. Ono što možemo tada učiniti je da se prepustimo i uživamo ili da se potrudimo uništiti tu idilu, jer se bojimo uživati, bojimo se biti sretni, bojimo se ljubavi i života.

Jednostavno, uplašimo se. Bojimo se da je to nestvarno, bojimo se da to ne izgubimo i stalno tražimo nešto što će nam potvrditi da smo bili u pravu. Ili pak se desi da pomislimo da može biti još bolje. Pomislimo da ako promijenimo nešto kod drugih da će biti još ljepša bajka, a tada se desi upravo ono čega smo se bojali. Počinje polako nestajati idila u kojoj smo uživali. Prestaje, jer očito nam nije bila dovoljno dobra, jer imali smo potrebu mijenjati je i prilagoditi sebi.

Očito da ne znamo uživati. Što se desi s nama da ono što nam odgovara, ono u čemu uživamo, nadasve ono u čemu smo opušteni i mirni imamo potrebu mijenjati? Zašto izostaje takva reakcija kada nam nešto ne odgovara? Zašto nemamo toliko potrebu mijenjati ono što negativno utječe na nas? Gdje nestane misao da nešto može biti bolje kada nas dodirne stvarnost života i kada osjetimo i drugu stranu, teške i bolne trenutke? Gdje nestane naša želja za mijenjanjem kada smo ispunjeni nemirom, kada smo bespomoćni? Zar smo tolike kukavice? Dostojanstvo- poznajemo li ga?

Možda ne znamo odgovor, možda nismo ovog trena dostojni svojeg života, ali pokušajmo vjerovati da je sve zbog toga jer nismo uspjeli razlikovati dobro od lošeg. Vjerujmo u dobro jer jedino nas vjera i dobro mogu ispravno usmjeravati u životu. Jedino nas vjera i dobro mogu spasiti.

Autor: Zdravko Posavec

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.