Mržnja, sama riječ toliko jaka i ubojita, a kako je kada se mrzi puno toga, više njih, kada se mrzi samoga sebe, što onda? Lako je reći: ma zaboravi ga, tko je on/ona tebi, već je teško to sprovesti u djelo.

Mržnja dolazi iz srca, a ne zna za smisao postojanja, nailazimo je kod osjetljivih ljudi, nerazumnih i pohlepnih, koji bi sve htjeli za sebe, misle da su najpametniji i da im nitko ništa ne može, pa čak ni Božja volja, ali vjerujte kad-tad ih stigne ono što su zaslužili, istina  je spora, ali je i dostižna. Mržnja ubija sve u čovjeku koji se tako ponaša, sa vremenom i duša gubi snagu da se bori da preoblikuje osobu i kada vidi da ne ide, ona pusti uzde i dešava se to da dolazi do tragedija, a zašto, eto upravo zato što ta ista mržnja izjeda čovjeka iz nutra i on gubi kontrolu nad svojim JA. Srce koje mrzi, ne voli sebe, ne voli biljke, životinje, ljude, prirodu, sve mu je zastrašujuće, a za ljubav je tako malo potrebno.

Nikada ne pati onaj koga se mrzi, naprotiv, pati onaj tko mrzi. Pitate se odakle sva ta mržnja u čovjeku, zašto je to tako? Nije lako odgovoriti, ali očito se duboko u podsvjesti nakupljaju događaji iz djetinjstva, pa nadalje, a jednog dana mora i to izaći na vidjelo. Tada se dešavaju stvari za koje se čovjek najmanje nada, dolazi i do zastrašujućih događaja, pa čak i do ubojstva.

Zar vam je to potrebno u današnje vrijeme, kada je oskudica, vlada tuga u ljudima, neimaština, ne naravno da nije, ali čim prije mržnju izbacite iz sebe i podsvijest će početi drugačije reagirati.

Bez mržnje, čovjek živi ljepše, zadovoljnije, u osobnom i društvenom smislu. Sretan je svatko tko zna oprostiti, jer oprostom dovodi sebe na jedan viši duhovni nivo razumijevanja.

Razumjeti sebe, znači slušati sebe, ne se povoditi za društvom koje čini drugima loše, naprotiv, treba težiti ka pomaganjem i davanjem, ka iskrenošću i nedvoličnošću, ka ustrajnosti i odlučnosti, a ono što je najvažnije širiti ljubav prema svima i imati vjeru u sebe.

Autor: J. Nikšić