Bliski susret s duhom

Svijet parapsihologije i pranormalnog je još toliko neistražen, mističan. S velikim strahom se gleda prema tom području. To je područje o kojem ljudi nerado govore. Iako postoje ljudi koji su doživjeli iskustva koja ostaju urezana za cijeli život, nekako se boje o tome javno pričati, jer osuda je još uvijek ispred razumijevanja, a onda takvo iskustvo postaje teret.

Između dvoje

Između dvoje, Foto: Flickr, Still Moments

Najčešća iskustva iz svijeta parapsihologije i pranolrmalnog vezana su za duhove. Način na koji dolazi do iskustva je različit. Jednostavno ono se desi. U nastavku pročitajte istinit događaj koji se desio u Srbiji.

Kuća u kojoj sam nekada živio, bila je ista kao i sve kuće na selu, jedan sprat skoro pa cijeli u zemlji, tj. prizemlje, sa malim prozorima. Pošto se u našem prizemlju nije stanovalo, jedino sam ja noću tu spavao. Svake nedjelje smo se mi  omladina tu sastajali, družili se i zezali. Tako jedne nedjelje ženski dio društva predloži da zovemo duhove.

Mi muški u nevjerici smo se smijali, glupo nam to bilo, ali one na brzinu uzeše neki list iz sveske, mahinalno na sredini nacrtaše obrise čovjeka, na grudima mu srce, okolo u krug abecedu, iglu sa koncem i počeše. Nižu se pitanja, igla od slova do slova, odgovori perfektno tačni. Svi se smiju, ali ja mrtav ozbiljan, hladno mi sa leđne strane. Moj brat se odlučio da i on postavi pitanje, ali igla ide od slova do slova i odgovara mu: zašto me ti pitaš i ti si duh kao i ja. Nastaje opšti haos, smijurija, izrugivanje.. i razilazimo se.

Uveče normalno, kada je bilo vreme da se spava, ja odlazim u krevet, kako rekoh u tom prizemlju. Ne spavam, ležim, osjećam kako neko sjede na mene u krevetu, pomjerim se, nestade. Odjednom u ćošku sobe čujem zvuk, poput onog kada dijete urinira, piški u lavor, naježim se od straha. Iz noći u noć spavanje za mene je bilo noćna mora. Ali kako su prolazili dani, nije mi se više to javljalo i ja sam se opuštao. I taman kada sam to u mislima pripisivao nečem drugom, jedne noći doživih ovo.

Negdje oko jedan sat poslije pola noći došao sam iz grada, mjesečina kao dan, ležim, neko mi kuca na prozor, tri puta. Pitam tko je, nema odgovora, polako poče da pucketa staklo, od straha se pokrih po glavi. Postade tako jaka buka, lom stakla, kao da se sruši ogromna staklena kula. Osjetim da mi neko prilazi krevetu, jedna noga mi je savijena u koljenu, ne smijem ni da dišem. Podiže sa mene jorgan, odnosno samo nogu, opkoračuje moju nogu koja je savijena u koljenu, i osjećam njegovu muškost, erekciju. E tada sam pukao, dreknuo sam koliko me grlo nosi.

Nestade sve u trenu. Ja jedva dočekah da svane. Ujutro gledam prozor, potpuno čitav. Pitam svoje jesu li u toku noći čuli neku buku, nisu kažu. Ćutim i ja da ih ne prestravim.

Nakon tri dana, moj brat pogine, svi smo tu na sahrani, a ja u mislima kontam, da li se sjećaju, šta je duh rekao. Na svu sreću u toj kući više ne živimo, niti u tom gradu, porušena je.

Milion sam se puta pitao da kuća možda nije bila sagrađena na grobu. Jednom tako prelistavajući djetinjstvo, sjetih se da smo se kao djeca igrali na neka dva velika pravougaona kamena. Bili su možda desetak metara od naše kuće. Pitam ja majku, otkuda ona dva kamena uz našu kuću, a ona kaže da su bili gdje je kuća, samo su pomjereni. Dobro se sjeća, kaže ona, da je pokojna baba govorila da ne diraju to, pokvariće vreme. Svjestan sam sada, kuća je bila na grobu.

Komentiraj

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.