Koliko puta vam je neko dijete ušlo u “oko” i izmamilo vam osmijeh na lice? Koliko puta ste u sebi pomislili gledajući dijete kako spava ili pak uživa u  igri “eh, da mi je barem biti na njegovom mjestu”, neki se ne ustručavaju, pa glasno kažu da bi voljeli biti dijete i biti na njegovom mjestu. I nema ništa loše u tome, jer svi znamo kako je lijepo biti dijete.

djeca u igri
Djeca u igri, Foto: Flickr, David Pfeffer

Djeca su zalog naše budućnosti, djeca su zalog naše sadašnjosti i našeg postojanja. Htjeli mi sebi priznati ili ne, prije ili kasnije nasljeđe i budućnost puštamo djeci u ruke, jer sve nas čeka trenutak kada ćemo napustiti ovaj oblik života i preseliti u jednu novu dimenziju. Ne treba se bojati odlaska u novu dimenziju, naprotiv, treba živjeti, treba biti sretan, treba se veseliti, jednostavno, treba živjeti “punim plućima”.

Svi znamo kako je biti dijete, a opet, nekako kroz život u jednom periodu odrastanja svi smo poželjeli biti stariji, željeli smo biti bića koja imaju pravo glasa. Poželjeli smo biti samostalni u donošenju odluka, poželjeli smo biti sve ono što smo vidjeli od naših roditelja ili pak osoba koje smo gledali kao idole. Jednostavno, poželjeli smo da ne budemo djeca i požurili smo odrasti.

U jednoj fazi života vidimo da biti odrastao i nije tako zanimljivo, da se odrasla bića puno teže nose kroz život nego djeca, a jedini razlog je taj što većina odraslih ljudi živi na temelju pretpostavki kako bi se nešto trebalo desiti. Odrasli žive u strahu i grču. Kod većine nema opuštenosti, nema spontanosti kao kod djece, a upravo opuštenost i spontanost daju najljepšu notu životu kojeg živimo.

Stres, depresija, gotovo pa su sastavi dio života odraslih ljudi. O bolestima s kojima se ljudi bore ne treba posebno pisati, jer ih je previše. Većina odraslih ljudi živi u grču, boli, patnji, a jedini razlog tome je što su zanemarili dijete koje živi u njima.

Nema potrebe lagati samog sebe i tražiti razloge zašto je tako. Budimo iskreni i priznajmo sebi i drugima da smo svi skupa djeca. Naše fizičko i mentalno postojanje stari i odrasta, ali unutar nas uvijek i zauvijek će biti dijete.

Zapitajmo se trebamo li odrasti ili ipak ostati dijete bez obzira na godine koje imamo?! Zapitajmo se!!! Ne trebamo gledati djecu i potiho u sebi šaputati da želimo biti kao ono, ne trebamo se sramiti tog što želimo biti dijete, jer mi jesmo djeca, samo ponekad imamo masku na licu koja nas oslikava kao biće koje nismo, a samim time otežava nam svakodnevni život, jer teško je biti ono što želiš biti, a nisi.

Skinimo masku s vlastitog lica da bi vidjeli slobodu!! Skinimo masku s lica jer tada ćemo vidjeti koliko smo utega stavili na svoja leđa, tada ćemo vidjeti okove koje smo stavili na svoje ruke i noge i tako si ograničili mogućnosti.

Budimo odgovorni prema našoj djeci, prema našoj budućnosti. Budimo odgovorni prema samom sebi i njegujmo dijete koje živi unutar nas, pružimo mu slobodu i naše sutra bit će sretnije i veselije. Budimo djeca i igrajmo se, jer život je jedna prekrasna bajka i igra.

Autor: Z. Posavec