Poseban trenutak u najposebnijem vremenu

Kad sam tek počinjao pisati išlo mi je to sasvim lagano, imao sam širinu oko sebe, u kojem god sam smjeru pogledao imao sam o čemu pisati, nije mi bilo problem napisati dva članka dnevno. Za nekoga su ti tekstovi obične škrabotine, ali ja znam da je to puno više od toga jer svako moje pisanje ima dušu, ono nešto, jer ako si i malo iskren prema sebi može te potaknuti na razmišljanje, može ti zapaliti onu iskru života u tebi, pokrenuti te, probuditi, šokirati.

privat

Foto; Privatni album

Sad gledajući s tog stajališta teško mi je naći temu o kojoj bi pisao, a da je već nisam dotaknuo. Trebam čekati poseban trenutak u najposebnijem vremenu i nema veze da li je to rano ujutro, popodne ili po noći. To je trenutak koji je tad i više ne dolazi. Ako ga uhvatim, to je to. Ako ga ne uhvatim nikad više neće doći. Možda ću uspjeti prisjetiti se dijela tih informacija koje sam trebao zapisati, ali niti približno neće biti kao da pišem u tom posebnom trenutku kad progovori taj dio mene koji je drugačiji, koji prima te informacije. Osjetim ga da će doći, i čim je taj trenutak bliži postajem nervozniji, jer ponekad je pisanje jednostavno i ide bez problema, kao da mi ga netko diktira, a nekad pisanje traje i po nekoliko sati.

Zato znam da se svako to moje pisanje i ulaganje u to osjeti, jer bit mojeg pisanja nije komplikacija, nego suprotno. Ono što je komplicirano trebam predočiti na jednostavan način da ga mogu razumjeti apsolutno svi. Koliko god je ponekad teško to napisati, kad vidiš da si dotaknuo nečije srce, promijenio ljudske živote, onda zapravo vidiš da se taj trud isplatio jer jednom zapisano je zauvijek zapisano.

Da trebam odabrati temu o kojoj mi je najlakše pisati jednostavno ne mogu. Svako to područje, i duhovnost i život, iscjeljivanje i parapsihologija, sve je to dio mene. Svaki dio premoćan, ali opet toliko u balansu da ne dolazi do izražaja, harmonija. Nekako u svemu tome mi uvijek dolazi inspiracija prema onome „bitna je ljubav“, bitno je ono za što si rođen, bez glume, jer gluma opterećuje, bitno je da si lagan i slobodan bez ikakvog opterećenja jer jedino što možeš biti uspješno jest ono što jesi.

Gluma opterećuje i upravo kad si takav spontan radiš najbolje, pružaš najbolje. Svatko od nas je pojedinac koji može učiniti ogromne stvari, kako za sebe, tako i za bližnje i za sveukupno društvo. Laž je da se ne može, može se. Nemoguće mi je ne dotaknuti onu milost koju tako malo pokazujemo jedni prema drugima, zaboravimo da će danas ili sutra i nama trebati nečija milost ili pomoć. Zaboravimo nepredvidivost života i ono njegovo „danas si gore, sutra si dole“, zaboravimo. Zaboravimo na dobra djela, zalutamo negdje.

Upravo te zalutale duše koje se traže u bespućima u kojima su se izgubile osjete tu pisanu riječ, osjete taj vapaj koji ih zove prema miru, prema njima samima, u tu čistoću, u ljubav. I one idu i traže tako dugo dok ne nađu. Ali taj put se događa unutar čovjeka, ne u fizičkom smislu, traže unutar sebe, traže onaj dio koje su izgubile i pronađu ga u srcu duboko zaključanog bez one želje, volje i strasti za životom, prestrašenog. Ali ga pronađu. Kad ga pronađu i shvate što mu treba onda mu to počinju i pružati.

Ne može ti u životu biti dobro ako ne poznaješ samog sebe, treba ponekad stati na loptu i odvojiti ono materijalno od nas samih i pogledati da li mi stvarno poznajemo sebe ili su to navike vezane za materijalni svijet. Da li živimo svoj život ili robujemo materijalnim? Puno stvari možemo sagledati motivirajućim načinom, koji će nas pokrenuti s te mrtve točke, biti vjetar u leđa, ruka koja će nas pridržati negdje sa strane, unatoč tome što smo prestrašeni jer ne znamo što nas čeka, ali se opet osjećamo sigurno jer imamo tu ruku. Bitno je da u životu poznamo sebe i činimo stvari koje nam istinski odgovaraju, ali koje nam odgovaraju na razini kompletnog bića, što znači i mentalno, fizički, energetski i duhovno. Bitno je da shvatimo da možemo apsolutno sve. Inspiracija je u svakom djeliću našeg vidokruga, samo je pitanje da li je želimo prihvatiti i pustiti je da ona postane dio našeg života.

Autor: Zdravko Posavec

Komentari

  1. Biserka Milojevic kaže:

    Kad potrazis put u srediste sebe staze bivaju sve tesnje i tesnje i skrijes se u zaklon mog uha kao mindjusa od duple tresnje….

  2. Milica kaže:

    Hvala. Točno znam o kojem trenutku pričate.
    Sve je istina.
    Kad taj trenutak prođe ako nisi zapisao stvarno ga nemožeš vratit.
    Niti te misli povratit.
    Kako god ih želiš sastaviti nemožeš.
    Često zapišem u zadnje vrijeme ono što mi dođe iz tih posebnih trenutaka.
    Sretno

Komentiraj

*